Home Newsletter Forum Kontakt
 
   

Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player

 
Home Festival      Visitors Info      Linkovi      Kontakt      Info Križevci 2017.       
Novosti  
Okrugli stolovi  
Sam svoj majstor  
Zanimljivosti  
Lampe  
Savjeti  
 Media
Izlog festivala
Foto galerije
Video galerije
Vaši komentari
Download
 Izdvojeno
Audiofil.net
Audiofil.net
Facebook

 

 
Crvena iverica ver. 2 - ilimzn

Evo jednog heretičnog projekta za TF-2011... 2x20W integrirac s 4 cijevi, prototip na već legendarnoj crvenoj iverici :)









P.S. It lives! IT LIVES! MUAHAHAAAAA :) 

Evo nešto detalja oko ideje i izvedbe.

Ideja iza ovog pojačala je napraviti jednostavno pojačalo u kojem je cijena cijevi relativno minorna stavka, koje ipak moze potjerati 95% zvučnika kakvi se nadju na tržistu, ili u domu prosjećnog (stasajućeg?) audiofila. Drugim rijećima, pojačalo koje naviknutima na standardnu poluvodicku tehnologiju ne bi bilo bauk, a pružilo bi mogućnost upoznavanja s cijevnom 'tehnikom'. Neki okvirni parametri su bili da se može izvesti kao standardni cijevaš ali i kao uobićajena komponenta širine 43cm, da ima dovoljnu snagu za tipićnu hrvatsku sobu u stanu gdje se ne traži zemljotresna glasnoća radi susjeda, ali opet, može se koji put malo i odvrnuti kad nam se sviđa 'punch' neke stvari. Izbor je po tom pitanju pao na snagu od cca 20W po kanalu, uz mogućnost prilagodbe raznim impedancijama zvučnika. što se tiće ulaza, osjetljivost je odabrana tako da nije potrebno pretpojaćalo, vec samo ulazni preklopnik i kvalitetni potenciometar, da se dobije 'početnićki' cijevni integrirac, s kojim ce korisnik biti zadovoljan i ponesto godina nakon 'početka' a bez da mora mijenjati druge komponente u sustavu, pri cemu se prvenstveno misli na zvučnike.

Izlazna snaga i poželjna jednostavnost te relativno niska cijena i dobavljivost cijevi u startu su uslovile jedan važan rez, koji bi mnogi nazvali totalnom herezom - push-pull izlazni stupanj u pentodnom spoju. Tu se dobila snaga, pa je time još trebalo dodati pamet da se taj izbor maksimalno kompenzira topologijom, ako je moguće do mjere da performanse budu na tragu triodnog pojačala. Paradoksalno, upravo je ta odluka na kraju rezultirala još jednom herezom - ulazni stupanj je također pentoda, a jedina 'prava' trioda u cijelom pojačalu služi kao fazni obrtac. Naime, u potrazi za jednostavnim ulaznim stupnjem s dovoljnim pojačanjem, koji bi se mogao po mogućnosti izvesti s jednom cijevi, gledao sam prema nekim uzorima koji su takvo nešto već napravili, i naravno naišao na, kad se tiće jednostavnih izlaznih stupnjeva, nezaobilazni Klein + Hummel (često prodavan i pod imenom Saba).
Pedantni Njemci su još šezdesetih eksperimentirali s 'jeftinim TV cijevima koje nisu dobre za audio' i rezultati tih eksperimenata se danas itekako traže i postižu visoke cijene, a neki i dan danas rade po studijima tjerajući razne aktivne i pasivne monitore. K+H je tako uzeo kombiniranu triodu-pentodu iz VHF tunera u TV-u i s njom složio kombinaciju ulaznog stupnja pojačala i obrtaca faze koju su koristili u raznim verzijama dok su uopće radili s cijevima. Iako to nije baš očigledno iz literature, ljudi iz K+H su imali dobro oko i na krivuljama pentode uočili potencijal izuzetno linearnog rada. Međutim, za ovaj projekt to je bio tek poćetak.

Teško je reći je li izlazna cijev rezultirala idejom da se napravi ovakvo pojačalo, ili je ideja da se napravi ovakvo pojačalo uvjetovala izbor izlazne cijevi. Bez te cijevi ovakva jednostavnost svakako ne bi bila moguca.
Prije podosta godina sam dobio dvostruku UHF tetrodu QQE04/60 i sam pogled na nju je bio dovoljan da pomislim 'push-pull pojačalo'. Naravno, činjenica da u literaturi za cijev postoje i radne točke za takvo što je sama po sebi bila razlog da mi se ta ideja godinama motala po glavi, no postojala je hrpa nepoznanica koje je trebalo posložiti da takav projekt ima smisla. Srećom, jedan problem inherentan tetrodama (podrućje karkteristika s negativnim otporom) je u startu otpao jer se zapravo radi o tzv. beam tetrodi, koja je u stvari ekvivalent pentodi, i po nekim pitanjima čak ima i prednosti, no na žalost spajanje u triodni spoj generalno nije jedno od njih.
Kod ovakvih cijevi napon G2 je ogranićen na puno niže vrijednosti od onog na anodama, a k tome su u ovoj cijevi G2 i katode obje tetrode zajedničke, ćime je vezanje u dvije triode nije moguće. Da stvar bude gora, i izlazna cijev i ulazna cijev su namjenjene radu na frekvencijama preko 200MHz, a takve visokofrekventne cijevi su poznate po tome da ako im se ne daju visoke frekvencije, one će ih rado proizvesti same... a ja ipak nisam htio napraviti aparat za VF indukcijsko varenje, već 'samo' audio pojačalo.

Pitanje spajanja u triodni spoj kada je to naoko nemoguće, je paradoksalno riješeno prije 80-ak godina od strane samog pronalazaća beam-tetrode. Dr. Oscar Schade je kreator prve komercijalne beam-pentode, dobro poznate cijevi 6L6, iz koje se kasnije razvila cijela hrpa podvarijanti i drugih poznatih 'snagatorica' za audio, poput 6550, KT66 i KT88. Po drugoj liniji, onoj koja počinje s cijevi 807, 6L6 se razvijala u razne HF, VHF i na kraju UHF jednostruke i dvostruke tetrode. U toj tehnici je push-pull rad prilićno čest, a premda je i u audio tehnici više nego popularan, postoji svega nekoliko rijetkih dvostrukih pentoda ili beam-tetroda za audio. No, zajednički predak je logićno ukazivao da se i na VF cijevi mogu primijeniti principi koje je utemeljio Dr. Schade.

Samo spominjanje tih principa na već poveliku hrpu hereza dodaje još jednu - povratnu vezu. Schade je, potaknut relativno lošim performansama beam-tetrode u triodnom spoju, došao na ideju da lokalnu povrtnu vezu inherentnu u radu triode, doda na beam-tetrodu izvana, dovodeći dio signala s anode na mrežicu. Nedostatak takvog riješenja je sto stupanj koji mora pogoniti tako spojenu cijev vidi relativno nisku impedanciju koju mora tjerati. No, zato tako spojena cijev ima i dvije bitne prednosti u odnosu na 'pravu' triodu, ili tetrodu/pentodu klasićno spojenu u triodu - a pokazalo se, i u odnosu na ultra-linearni spoj (pri ćemu je usporedba s UL za neku drugu temu i o tome kada i ako bude interesa). Naime, stupanj povratne veze je moguće odabrati u prilično širokim granicama, pa je tako moguće od tetrode/pentode napraviti razlićite verzije triode prema potrebi. Uz sve to, mrežica G2 je i dalje na fiksnom potencijalu i vrši istu funkciju kao u tetrodi i pentodi, pa je Millerov kapacitet tako spojene cijevi i dalje onaj pentodni, dakle vrlo nizak. Iako je i ulazna impedancija radi mreže otpora s kojima se izvodi povratna veza također niska, ona je ipak prvenstveno otporna a ne kapacitivna, što znaći da je konstantna do vrlo visokih frekvencija.
Ujedno, budući da je napon na G2 konstanta i neovisan o svem ostalom, lako je zadovoljiti kakve god propisane uvjete na njegov maksimum, bez obzira na napon anode - kod klasićnog spajanja tetroda/pentoda u triodu, G2 i anoda su spojeni zajedno i u najvećem broju slućajeva dozvoljeni maksimalni naponi na anodi tako stvorene 'triode' je limitiran maksimalnim naponom na G2, što smanjuje dozvoljeno podrućje rada takve 'triode', ponekad vrlo drastično. Schade-ov princip omogućava da se mnoge pentode koje radi takvih ogranicenja nije isplativo spajati kao triode, svejedno mogu tako koristiti do maksimuma svojih mogućnosti. Pokazalo se da upravo kod takvih cijevi Schade-ov princip neočekivano briljira - takve pentode/tetrode imaju najčešće veliku strminu, ćega je rezultat da trioda kreirana eksternom povratnom vezom ima bolje performanse od klasićnog triodnog spoja.
Konkretno u slućaju ovog pojačala, radi zajedničke elektrode G2, Schade-ov princip ostaje jedini naćin da se ostvari ista slično triodnom radu izlaznog stupnja. Jedini drugi naćin je spojiti obje tetrode parlelno i time dobiti jednu triodu. Za tako spojenu cijev postoje krivulje u triodnom spoju, i nisu baš bog zna što, a u praksi se ni ne smije gurati maksimum disipacije radi nejednakosti tetroda u sitom balonu.

Bitno je još reći da je Schade zapravo lokalna povratna veza oko izlazne tetrode/pentode, i kao takva automatski ne djeluje preko najkriticnijeg elementa, izlaznog transformatora. Pokazalo se da je ovo odlučujući faktor zvučne kvalitete ovog pojačala, no o tome kasnije.

Kad se malo bolje pogleda Schade-ov princip, može se primijetiti da se radi o formi strujne povratne veze. Drugim riječima, idealni pogonski stupanj za ovako spojenu tetrodu ili pentodu je strujni izvor, moduliran ulaznim naponom. Tu negdje su se u toj prići spojili 2 i 2 i dobilo se 5 - ulazna pentoda je upravo to: strujni izvor moduliran ulaznim naponom, pod uvjetom da se pronađe radna točka u kojoj radi linearno, i/ili je se dodatno linearizira lokalnom povratnom vezom (da, eto još jedne povratne veze...). No, kako je jedan dio lokalne povratne veze praktički obavezan kod malosignalnih pentoda radi postavljanja radne toćke, ta se hereza zapravo ionako nije mogla izbjeći u potpunosti, a što ima bolje nego iskoristiti je i time manu pretvoriti u prednost.
Samo... ćekaj, ulaznih pentoda je jedna a izlaznih tetroda su dvije, kako napraviti lokalnu povratnu vezu za obje izlazne tetrode? ... A još je tu i bias za te tetrode pa je na anodi pentode stotinjak V a na mrežici izlazne tetrode bi trebalo biti minus nešto, a još treba i obrtać faze, a ima još samo jedna trioda...

No, kako to obićno biva, npr. dok si na WC-u, pričaš s nekim na telefonu, jedeš, ili se voziš na posao, uslijedio je napad inteligencije: Ako pretpostavimo da je izlazni trafo idealan, tada je na obje anode izlazne cijevi puni izlazni signal, samo u kontra-fazi - obje su cijevi povezane preko primara izlaznog trafoa. Druga sad stvar što kroz jednu anodu možda u jednom trenu teće povelika sruja, a kroz drugu skoro ništa, ako zanemarimo rasipni induktivitet i otpor namotaja, lokalna povratna veza se može uzeti samo s jedne anode izlazne cijevi, one na kojoj nam paše faza signala. Ako je tako, tada treba napraviti trafo koji ima čim manji otpor namotaja u odnosu na kroz trafo preslikani otpor opterećenja, i čim manji rasipni induktivitet. Pri tom, rasipni induktivitet je kritičniji jer se u signalu na anodi pojavljuje 'cvrka' kad isti pokušava zadržati jednaku struju u namotaju u trenutku kad u izlaznoj cijevi struja padne na nulu. Dakle, svakako treba izbjeći da struja u bilo kojoj od dve izlazne tetrode naglo padne na nulu. Da skratim priću, trafo koji zadovoljava te uvjete je toroidalan ili s C-jezgorm s minimalnim rasporom, namotan poput toroida. Način rada koji zadovoljava te uvjete u potpunosti je klasa A. No, i jedno i drugo donosi svoje probleme, o ćemu malo kasnije.

Povratna veza po Schade-u se dakle dovodi s jedne strane primara izlaznog trafoa, na anodu ulazne pentode, prije obrtaca faze. Pri tome lokalna povratna veza postaje u jednoj minimalnoj mjeri manje lokalna, jer je i obrtac faze obuhvaćen njome. To obuhvaćanje obrtaca faze je djelom i zaslužno da se lokalna povratna veza stvara i oko one izlazne tetrode čija anoda ide samo na transformator. Kako je obrtać faze tipa 'harmonika' tj. katodin, on je maksimalno lineariziran otporom u katodi. Katodni izlaz je sličan izlazu slijedila. Pojačanje na anodi je pak, kao i za katodu, nešto manje od 1, tako da je i Miller-ov obrtača minimalan. On uspješno radi kao 'buffer' za ulaznu pentodu, bez kojeg bi ona imala prilično problema tjerati izlaz - maksimalni dozvoljeni otpor u krugu mrežice G1 izlazne tetrode je tek nešto veci od izlaznog otpora ulaznog stupnja.

Na kraju, cijeli koncept se prilično dobro drži na kupu ako se riješe preostala dva problema: izlazni trafo i rad u klasi A.
Toroidni transformatori imaju jezgru od jednog komada alminacije ili sinteriranu, tako da nema praktički nikakvog zračnog raspora. To znaći da se jezgra vrlo lako zasiti s vrlo malim iznosima istosmjerne komponente magnetiziranja, pri ćemu rad trafoa postaje izrazito nelinearan, a induktivitet primara pada na tek mali dio nominalne vrijednosti - u prijevodu, izoblićenja rastu naglo i neugodno, bilo da postoji statička ili dinamička neravnoteža u radu izlaznih tetroda. Na žalost, zajednička katoda i G2 dozvoljavaju samo jedno riješenje tog problema, a to je podešavanje balansa prednapona, i odnosa napona na izlazima obrtaća faze. Premda je procedura podešavanja relativno jednostavna, izvedba mreže biasiranja za ovako nešto je dosta kompleksna, a i navoji trafoa moraju imati izvode koje inace nemaju - sve skupa skoro pa ima više elemenata nego cijeli pogonski stupanj. S druge strane, trud je nagrađen odličnim nisko i visokofrekventnim performansama toroidnog trafoa, AKO uspijete recept za njegovo motanje prevesti u jezik motaća toroida za halogenu rasvjetu i mrežnih trafoa.

U vrlo ranim fazama projekta je postalo jasno da rad izlazne cijevi u klasi A jednostavno ne zadovoljava postavljen minimum izlazne snage, unatoć priličnoj fleksibilnosti pentoda, cije se karakteristike u dosta velikim granicama mogu varirati odabirom napona na G2.
S cijevi treba odvesti 40W topline (ne računajući grijanje) za cca 11W izlazne snage. inicijalno je ova ideja bila vrlo privlaćna jer se mžze izvesti bez obrtaća faze, no u tom slučaju se jedan problem inherentan u radu UL spoja pojavljuje i ovdje, a to je što sa strujom G2 kada dođe do clippinga. Ovo se može riješiti 'plivajućim' napajanjem G2 ali to značajno komplicira ispravljać, i praktično grantirano uništava cijev ako se pojačalo namjerno tjera u clipping (dakle, ništa od ovakve izvedbe za gitarsko pojacalo!) ili iz bilo kog razloga zataje kontakti katode ili anoda (pri ćemu su potonji dosta kritićni jer su unutar cijevi spojeni na anodu kao nosaći pa se zagrijavanje anoda prenosi na njih i vanjske kontakte).
S druge strane, po literaturi je ova cijev sposobna dati cca 40-ak W u klasi AB, no i uz veće napone napajanja i veća izobličenja, potencijalno i značajno veća radi problema koja 'jednostrana' povratna veza unosi kad se prelazi iz klase A u B, radi djelovanja rasipnog induktiviteta kada jedna od dvije izlazne cijevi u potpunosti prestaje voditi. Uz radne točke iz literature to se događa na cca 1-2W izlazne snage (ovisno o tome koju se od predloženih radnih točaka odabere).
Ovdje se simulator pokazao kao izuzetno koristan alat. Premda nema modela za konkretnu izlaznu cijev, postoji upotrebljiv model za 'pradjedu' svih beam-tetroda, 6L6. Pokazalo se da i tetrode mogu uz dobro odabranu radnu točku u klasi AB imati znaćajke rada vrlo slične klasi A, sto je inace podrucje u kojem briljiraju određeni tipovi trioda (6AS7 / 6080 / 6N13S je odlican primjer).

Za razliku od većine poluvodića, koji imaju nešto što se (relativno netoćno) naziva naponom praga, prelaz iz nevođenja u vođenje je kod većine cijevi relativno blag. Push-pull rad u klasi A obićno podrazumijeva da je struja mirovanja polovica maksimalne struje, a kada iz izlaza teće maksimalna struja, tada jedna polovica izlaza vodi maksimalnu struju, a struja kroz drugu je taman pala na nulu. Drugim rijećima, pretpostavlja se da je suma struja kroz push-pull polovice izlaznog stupnja konstanta. U večini slućajeva se izlazni elementi, bili oni poluvodići ili cijevi, tako i knostruiraju kada su namjenjeni za push-pull izlaze. No, posotoji i mod rada u kojem zbroj struja nije konstanta - porast struje kroz jednu polovicu izlaza praćen je manjim padom struje kroz drugu. U takvim je slučajevima moguće odabrati radnu točku gdje u mirovanju struja kroz izlazni stupanj iznosi znatno manje nego pola maksimalne struje, a opet, kada je struja kroz jednu polovicu dosegla maksimum, u drugoj nije pala na nulu. Ovakav rad nema preskočnih izoblićenja ali se ne može ni smatrati jednakim radu u klasi A. Ovaj naćin rada se često naziva 'hiperbolicka klasa A/AB', ovisno o autoru koji je spominje. Takav rad je upravo idealan za ovakvo pojačalo, premda zapravo zamjenjuje preskoćna izoblicenja implicitna u radu klase AB ili B, s drugacijom formom harmonickog izoblićenja, koje je srećom zanimljivo po tome da ne generira poglavito više harmonike, niti značajno ovisi o veličini izlaznog signala. Za riješavanje problema tih izoblićenja zadužena je u ovom pojačalu povratna veza po Schade-u, a rezultati pokazuju da ona to jako uspješno radi.

Ukupni je rezultat da se izlazne tetrode ne približavaju iskljućenju struje praktički do maksimalne snage, dok se do pola snage može reći da izlazni stupanj radi vrlo blizu klasi A. Pri tome treba voditi računa da je normalan nivo slušanja obićno oko 1-2W pa je time ostalo poprilično margine do izlaska iz klase A, nakon čega se pojavljuje raspored harmonika slićniji klasičnom push-pull-u. Prelazak u nešto bliže klasi B postiže se od pola snage do maksimuma, što je gornjih 6dB prije clippinga, i u normalnim uvjetima se pojavljuje tek u pikovima muzičkog materijala, kada je i najmanje primjetan.



Izvedba na shemi je pojednostavljena verzija kako bi se lakše uočili detalji o kojima sam prićao gore, no i s onim sto nije prikazano je to recimo 'neizbrušena' verzija, u kojoj se možda budu mijenjali neki detalji ali se tu više radi o finom uštimavanju nekih elemenata uz slušne testove i mjerenja. Dadaci se odnose na probleme o kojima nisam razglabao u gornjem tekstu, kao npr. još jedna povratna veza koja služi kao DC servo za pogonski dio, i omogućava automatsko naštimavanje radnih točaka direktno vezane ulazne pentode i faznog obrtaća čak i kad se tamo ušteka 30 godina rabljena cijev, kao i nova iz kutije - i da se razumijemo, sve to bez silicija (iako ima nekakvog galija, indija i antimona u zelenoj LEDici :P ). Ispravljać je također kategorija o kojoj nisam puno prićao, koristi klasične diode i RC filtriranje, a napon G2 je stabiliziran jednostavnim stabilizatorom s MOSFET-om kao na shemi, s tom razlikom da je zajednički za oba kanala. Stabilizacija Ug2 je apsolutno kritična stavka - nestabilnost i modulacija Ug2 s izlaznom strujom je itekako ćujna, a stabilizacija Ug2 čini radne točke praktićki neovisnima o kolebanjima napona napajanja. Izvor bias napona je izveden s jednostavnim shunt regulatorom. Na slici se vide neki elementi dodani nakon što je pojačalo uslikano kod ishmaela, konketno zobel mreža preko krajeva izlaznog trafoa, direktno na anodama izlazne cijevi - ona kompenzira rasipni induktivitet trafoa.

Tokom eksperimentiranja je pojačalo najprije izvedeno 'klasićno', tj. pentoda ulaz, fazni obrtač, izlaz, trafo i povratna veza s izlaznog namotaja prema katodi ulazne pentode. Klasična izvedba je dala i klasično prosječan zvuk svojstven ovakvoj arhitekturi. Sve je to bilo OK ali ipak, nije to to. Bez da puno duljim, jednom kad je probana povratna veza po Schade-u, postalo je jasno da treba težiti smanjenju i po mogučnosti potpunoj eliminaciji globalne NPV preko trafoa, čak i kad se radi o širokopojasnom toroidu. Razlike je bila tolika da ju je čuo i laik kroz hodnik iz druge sobe. Na žalost, u ovom spoju to nije u potpunosti moguće, ako se želi zadržati sposobnost tjeranja zahtjevnijih zvučnika, tj. kontrola basa na 95% tipičnih zvučnika. Zato je globalna NPV minimizirana i iznosi cca 6dB. Ujedno je taj minimum globalne NPV dovoljan da se osigura dovoljno konstantno pojačanje među kanalima i pri zamjeni cijevi - konkretno, sve skupa je kompromis doziranja svake od 3 forme povratne veze u sklopu (o tome više ako bude interesa i pitanja).

Poseban problem je brum. Tko je pažljivo pratio, možda je primijetio da je dovođenje povratne veze s jedne od izlaznih anoda na ulaznu cijev zaobišlo jedan od najznačajnijih funkcija izlaznog trafoa u push-pull spoju, a to je poništavanje bruma napajanja, jer se on poništi diferencijalnim radom izlaznog trafoa kao kod svakog push-pull-a. Schade povratna veza spojena samo s jedne strane trafoa daje direktan put brumu iz napajanja u ulazni stranu izlaznog stupnja. Nakon poduljeg razmišljanja i još jednog napada inteligencije na kritično mjesto je dodan otpor koji vrsi poništavanje bruma injektiranjem istog iznosa u sklop ali u kontra fazi.

Ukupan rezultat je premašio sva oćekivanja, čak i ovako u 'neizbrušenoj' verziji, pogotovo s obzirom da su u očima audio-gurua obje cijevi u pojačalu 'fuj za audio', a transformatori su dati na motanje uz puno nagadjanja i uz veliki faktor sigurnosti, ljudima uvjerenim da motaju mrežni trafo. Nekako mi to daje volju da sad još sklepam neki jednako hereticni phono pa popunim prazno mjesto u desnom donjem kutu iverice :P a i ispravljać je vec predvidjen za to...

Trebalo je jedno kratko vrijeme da 'sjednu' izlazne cijevi, a bome bilo ih je i par koje su došle nesipravne, pri ćemu je srećom razlog neispravnosti lako uočljiv i može se izbjeći. U radu treba cca pola sata da prosvira kako spada iako počne svirati za niti 10-ak sekundi, s obzirom da su izlazne cijevi napravljene za vojnu tehniku gdje nije baš zgodno čekati da se odašiljac zagrije kad ti treba. Ipak, malo je čudno slšsati 'ping-ping' iz podnožja prvih 5-10 minuta dok se sve skupa lijepo ne zagrije i stabilizira.

Što je ostalo za napraviti? Za poćetak poigrati se s odnosima povratnih veza, i fino podesiti AC balans. Ako bude neke konacne verzije, imat će značajno pojednostavljeno podešavanje biasa i balansa. DC servo kakav je izveden zahtijeva ulazne kondenzatore. Ovo osobno ne smatram nekim velikim problemom, štoviše, ima i svojih prednosti - omogućava donji rez ispod donje granicne frekvencije veznih kondova prema izlaznoj tetrodi sto značajno smanjuje mogućnost pojave bloking izobličenja i smanjenja upotrebljive snage ako se na ulazu pojave subsonici. Ipak, postoji mogučnost da se ulazni vezni kondovi izbace drugacijom izvedbom DC serva, koji u tom slučaju ipak zahtijeva po jedan tranzistor po kanalu, no taj srećom nije nigdje u putu signala. Ono što se ne može u potpunosti riješiti, već samo ublaziti, je pojava blocking izobličenja jer je izlazni stupanj vezan preko kondenzatora. Kod clippinga G1 izlaznih tetroda mogu krenuti prema pozitivnim naponima pa se ponašaju kao diode preko kojih se mijenja napon na veznim kondenzatorima, radi čega dolazi do privremenog pomaka radne točke. Ispostavilo se da se ona prilično rijetko pojavljuju u čujnom obliku ali na tome se jos može poraditi. Ipak, nije ih moguće u potpunosti otkloniti radi odabranog obrtaća faze, a bilo sto drugo bi zahtijevalo dodatnu cijev - tako će to ostati za neki 'jači model' :)


 
 
Triode
       
       
Copyrights by Triode Festival 2017. All rights reserved.